Druga strana romskih priča: Lejla Pandžić

Lejla ima 16 godina. Ide u srednju školu MSŠ “Hazim Šabanović” u Visokom. Ova tiha djevojčica, mirna i skromna, živi u malom mjestu koje se zove Malo Čajno. Kao dobra i primjerna učenica, obratila se Udruženju “Obrazovanje gradi BiH” za stipendiju, a mi smo je vrlo rado prihvatili.

O školi i gradu u kojem živi

Lejla je izuzetno bistra, zrela i ambiciozna. Sa nama je pričala o svom životu i svojim snovima. Djetinjstva se, uglavnom, sjeća kroz lijepe uspomene. One manje lijepe spominje kao upozorenje, kako bi znali koliko ono što zovemo “dječijim” može da povrijedi i ostane uz osobu.

 “Osnovnu pohađala sam u Visokom gdje idem i u srednju školu. Škola mi je jako važna. Znam da bez nje nemam ništa. Djeca kada su mala vrlo često ne znaju težinu onoga što izgovore. U osnovnoj školi bilo je i pozitivnih i negativnih iskustava. Ne samo prema meni. Vršnjaci su znali biti okrutni i vrijeđati. Prošla sam kroz to i znam koliko teško zna biti kada te neko izruguje. Za sada, u srednjoj školi u koju idem, sve što imam reći je pozitivno. Prihvaćena sam i danas imam prijatelje. Ja živim u malom mjestu i jako sam vezana za svoj grad. Ponajviše upravo za naselje u kojem živim. Tu je moja porodica.”

Za razliku od mnogih svojih vršnjaka, Lejla ne želi otići iz BiH. Dovoljno je motivisana da ostane ovdje. Zemlju bi napustila, kaže, jedino ukoliko ne bi pronašla posao.

“Ukoliko u budućnosti ostvarim jedan od svojih ciljeva, a to je da završim dovoljan stepen školovanja i pronađem posao, ostala bih. Ne samo u državi, već i u svom gradu. Na rad i učenje najviše me motiviše to što sam Romkinja i to što drugi imaju predrasude prema nama, koje ću ja da razbijem. Želim da dokažem prvo sebi da mi Romi možemo puno toga postići u životu kao svi drugi, da i mi želimo da imamo normalan život koji podrazumijeva zaposlenje, porodicu, putovanja… Isto tako, želim da dokažem da to što sam Romkinja nije osnov za bilo kakvo već kreirano mišljenje o meni i ne treba da ima utjecaja na moju budućnost. Ja sam osoba, čovjek. To je jedino bitno.”

Lejla je sretna jer ima priliku da se školuje. Uvijek naglašava važnost porodice u njenom životu.

“Svaki dan pomislim koliko je porodica značajna i koliko svoju volim. Sretna sam što smo svi zdravi, imamo krov nad glavom a sve ostalo će samo doći. Učili su me da budem dobra i poštena, učili su me vjeri i pravim vrijednostima i to je ono što čovjeka čini jakom osobom. Mi se nismo razlikovali od naših prijatelja koji nisu Romi, osim po tome što slavimo Đurđevdan.”

Lejlin savjet

“Svima želim reći da ne gledaju na naciju i vjeru i da ne gledaju šta drugi kažu za njih. Jako je važno imati samopouzdanje i pokazati ga. Niste manje vrijedni od drugih ni po kojem osnovu. Želim vam reći da idete prema svom  cilju u životu, da se školujete, pronađete zaposlenje i da se ostvarite u životu kao dobri ljudi.”