Nije mnogo djece prošlo kroz Udruženje sa željom da budu doktori, ali oni koji jesu, vrlo često su to postajali. Danas rade na prvim frontovima u bolnicama i domovima zdravlja, a jedna od onih koja će im se jednog dana pridružiti je petnaestogodišnja Belma Zahirović.

O školi i gradu u kojem živi

Belma je učenica prvog razreda srednje medicinske škole “Katolički školski centar Sv. Josip”. Pohađa smjer fizioterapeut, a iako je tek na početku pri medicinskoj struci, već ima čvrstu odluku da će nastaviti sa školovanjem nakon srednje škole na Fakultetu zdravstvenih studija. Belma je dobar i vrijedan učenik, iako, kako kaže, nekada nije bilo lako.

“Pohađala sam Osnovnu školu “Hasan Kikić” prije upisa u srednju školu, a moje školovanje se nije razlikovalo od procesa školovanja drugih učenika, bar što se nastave tiče. Bilo je lijepih i ružnih iskustava. U osnovnoj školi sam imala problema sa diskriminacijom. U trećem razredu se desio incident kada su me djevojčice zabile uz sam rub table i nazivale cigankom te naglašavale kako se ne žele sa mnom družiti. Naravno, to je bilo riješeno, a djevojčice kada su malo odrasle shvatile su da počinile grešku i to je najvažnije. Ja sam iznijela samo jedan dio jer ne želim iznositi mnogo detalja. Svaki put kad ispričam, to uradim kako bih ukazala djeci da ljude ne gledaju i ne osuđuju po nacionalnosti i da je osnovna i jedina podjela ljudi – podjela na dobre i loše. Moj grad ima dobrih ljudi, u to sam sigurna. Volim svoj grad, Baščaršiju pogotovo. Ne planiram ići van BiH, vidim svoju budućnost ovdje, ali nisam ta vrata zatvorila u potpunosti. Nikad ne reci nikad. “

Svjesna u kakvoj situaciji su njeni vršnjaci pripadnici romske nacionalnosti, Belma je zahvalna na svemu što ima. O svemu priča otvoreno i bez ustezanja jer je svjesna da samo na taj način zaista pomaže da se stekne stvarni uvid u situaciju.

“Nažalost, mnoga romska djeca nemaju osnovne stvari za život od odjeće i obuće zbog čega ih vršnjaci zadirkuju. ali isto tako nemaju finansijskih sredstava za obezbjeđivanje udžbenika i školskog pribora koji su neophodni za školovanje. U današnje vrijeme često je slučaj omalovažavanja vršnjaka  ukoliko nemaju iste stvari i ako se drugačije ponašaju. Iz ovog, ali i drugih razloga romska djeca gube motivaciju za učenje.  Imala sam priliku vidjeti u kakvim uslovima druga romska djeca žive. Njihovim životima vlada neimaština. Rijetko ko da ima kuću i većinom su to neke šupe ili barake u kojima stanuju po 8-10 članova obitelji, a negdje i više. Smatram da je u takvim uslovima jako teško djeci pružiti osnovne stvari za život krenuvši od samog stambenog pitanja, a potom odjeću, obuću i školski pribor. Postoji nešto što je meni ostalo u pamćenju i što nikada neću zaboraviti. Biješe to 2018. godina kada nam je došla pedagodica i rekla da nas očekuje iznenađenje. U školskim prostorijama su se nalazila romska djeca od prvog do devetog razreda i naravno naš dragi Jovan Divjak sa svojim asistentima koji su nam uručili novogodišnje paketiće. S nama su razgovarali i pitali nas kako nam je na nastavi i da li imamo nekih poteškoća. Zatim smo im se zahvalili i sjećam se da je jedan dječak ustao i počeo pjevati u znak zahvalosti te je Jovan počeo plesati što nas je dodatno nasmijalo. To mi je ostalo u sjećanju kao jedna jako lijepa uspomena i zapravo od tada sam počela primati stipendiju. Shodno tome da romska djeca nemaju osnovne stvari za život, te situaciji sa korona virusomkoja je uslovila da se nastava odvija na online način, važno je napomenuti da se djeca nalaze u takvoj situaciji da nemaju potrebne uređaj pomoću kojeg bi se ispratili nastavni program. Smatram da bi učiteljice, nastavnici i profesori trebali imati razumijevanja za svu djecu pa i za romsku te da im pomognu u realiziranju nastave.”                          

Strani jezici su važni, kaže nam ona, pa bi ih voljela učiti i usavršiti.

“Jako dobro razumijem turski jezik i mogu se sporazumijevati, dok mi engleski i njemački stvaraju probleme tokom školovanja i imala bih želju dodatno ih usavršiti pomoću raznih kurseva. Moram napomenuti da je poznavanje jezika jako važno te da bi mi poznavanje istih moglo doprinijeti  u budućnosti.”    

Belma je svestrana mlada djevojka. Voli i cijeni umjetnost, smatra da je za istu talenat neophodan ali iznad svega vrednuje rad. Odlična je učenica, a najveća podrška i motivacija joj je njena majka.  U svoj uspjeh ne sumnja, jer je vrijedna i ima jasne ciljeve.

“Smatram da je online obrazovanje jako teško te da se koncentracija lako gubi. Profesori kao i nastavnici imaju tehničkih poteškoća, a sam čas traje 30 minuta te je ponekad teško upratiti. U razgovoru  sa jednom meni jako dragom osobom je došlo do pitanja kako pronalazim motivaciju. Mi smo sebi najveći prijatelji/neprijatelji u tom smislu. Na vješalici na kojoj mi se nalazi odjeća sam također stavila bijeli mantil i tako kada mi ponestane motivacije ili nemam volje za učenjem samo pogledam u mantil i upitam se: “da li to zaista želiš?”. Motivaciju također pronalazim u svojoj mami jer je ona dokaz da ukoliko imate volju, želju i naravno podršku sve se može, pa čak i u 35 godini života završiti školovanje. U tom periodu kada se školovala prošla je kroz mnogo prepreka ali ona je bila dovoljno hrabra, vođena željom je uspjela i ja joj se zapravo divim.  Smatram da ću imati veću privilegiju pri upisivanju na fakultet te pri zapošljavanju jer sam romkinja i pripadam manjini. Također mislim da će buduće kolege biti ponosne jer rade sa osobom koja je romkinja iako su možda i naučili da se Romi neškoluju.  Ja sam tu da promijenim taj stereotip.”               

Belmin savjet

Raditi ono što nas čini sretnim i ispunjava, riječi su kojima Belma zaokružuje poentu života. Na prepreke ćemo uvijek nailaziti, ali način na koji ih prevazilazimo nas definiše kao osobe, kaže ona. Nju sretnom čine sitnice, prijatelji, i ono najvažnij; kada su njeni najbliži zdravi. Evo šta Belma poručuje vršnjacima:

“Koliko god nas u životu sputavali, a vjerujte da će toga svakodnevno biti, kako od strane prijatelja, rodbine, tako i čak i najnebitnijih prolaznika, nemojte se plašiti. Mi smo tu jedni za druge. Mi bi trebali biti odlučni i ustrajni u svome cilju, te se boriti koliko god je to moguće. Smatram da je osnovno kao i srednjoškolsko obrazovanje jako binoo i zapravo bi trebali završiti ono što mi volimo i želimo. Ne zaboravite, ne morate se fakultetski obrazovati da bi bili cijenjeni i vjerujte da se trud i rad lako prepoznaju. Ne morate biti doktori, profesori, direktori ili nešto slično. Mnogo je važnije da imate svoj posao koji ćete raditi sa osmjehom na licu. Sami odlučite šta želite da učite jer ćete taj posao ipak vi da radite.