Druga strana romskih priča: Edna Sarajlić
Od male djevojčice sa velikim snovima i stetoskop igračkom oko vrata, do divne dvadesetjednogodišnje djevojke, Edna je čvrsto koračala prema svom cilju: da na njoj bude bijeli mantil. Ovaj, od svih najhumaniji poziv bi joj najbolje odgovarao jer Edna ima razumijevanja i suosjećanja za svakoga ko joj se obrati.
“Od malena sam maštala o bijelom mantilu i o tome kako moja humanost postaje djelo, a ne ostaje samo na riječima. Kad bolje razmislim medicinska sestra nije obična sestra, to je sestra koja pruža njegu, saosjećanje i utjehu pacijentima i to bez recepta, a to su važne karike u ovom poslu. Trenutno sam studentica druge godine Medicinskog fakulteta – smjer zdravstvena njega u Zenici. Nisam uspjela upisati medicinu ali poziv medicinske sestre je također nešto u čemu se ja pronalazim, što me čini sretnom i ono čime želim da se bavim i u budućnosti. “
U odgoju je osnov za iskorjenjivanje diskriminacije, kaže Edna. Na roditeljima je da uče djecu ispravnim i lošim izborima. Ona nije bila suočena sa diskriminacijom ali kaže da se razlozi za istu mogu pronaći u mnogo čemu.
“Najčešći oblik diskriminacije generalno potiče iz različitih nacionalnosti, zatim zbog poteškoća u razvoju, mentalne zaostalosti, gdje vršnjaci “izazivaju” takve osobe i nastaje problem koji ode predaleko. Ja se iskreno nadam da će roditelji obratiti pažnju na te stvari i odgajati svoju djecu da ne prave razlike i da djeca druge nacionalnosti, djeca s posebnim potrebama i slično nisu manje vrijedna od ostalih. Ja lično nisam doživjela nikakav vid diskriminacije. U toku svog školovanja nisam imala problema. Trudila sam se i trudim se još uvijek da prije svega budem čovjek. Od prvog razreda pa sve do danas bila sam prihvaćena i nije bilo razlike između ostalih učenika i mene, što mi je drago. Kao pozitivno, izdvojila bih što sam imala i što imam odličan odnos s osobama oko sebe, što nema razlike, stigmatizacije i diskriminacije. Ja sam osoba koja u svemu pronađe tačkicu pozitivnog i za to se uhvatim, pa i kad se desi nešto negativno, to mene samo ojača i pokaže mi da ipak vrijedim.”
Ednu ka uspjehu ne vode razlozi materijalne prirode, već oni drugi, ljepši i vrijedniji.
“Gdje god budem radila i kakva god mi plata bila, na posao ću ići s osmijehom i zbog toga što to volim, a ne što moram na posao. Sreću čine male stvari. Ona zavisi od osobe do osobe. Mene npr. čini sretnom lijepa riječ, osmijeh, sunčan dan, položen ispit, dobra ocjena, šetnja s prijateljima, poruka voljene osobe, zatim moj uspjeh kao i uspjeh meni dragih osoba, kampovanje, dobra knjiga. Sretna sam kad vidim da se osobe oko mene trude da nešto ostvare, kada su uporni, hrabri jer mladi danas puno čekaju pomoć od roditelja.”
Njena nacionalnost nije imala nikakvog utjecaja na formiranje njene ličnosti niti na njeno odrastanje. Odrasla je u zdravoj okolini, stekla prave prijatelje a podršku porodice je imala oduvijek.
“Iskreno, zbog cjelokupne životne situacije ne znam baš puno o kulturi moje nacionalne manjine. Spletom okolnosti odrasla sam s porodicom koja ima kulturu mojih vršnjaka. Mišljenja sam da osobu čini jakom kada ima uspješne prijatelje, zdrave najbliže, a uredu joj je da budu neshvaćena, prihvata ranjivost, fokusirana je na rast i napredovanje. Jaka je kada dopušta da neko drugi ima posljednju riječ. Optimizam, postavljanje malih ciljeva koji vode ka jednom velikom cilju, težnja da se ti ciljevi ostvare, ravnoteža emocije i logike i suočavanje sa strahovima također osnažuju pojedinca. Ono što mene motiviše na rad i učenje jeste da budem neko i nešto u životu, da ne zavisim od drugih osoba.“
Ednin savjet
“Ne dajte da vas to što se romske nacionalne manjine pokoleba i udalji od ciljeva koje imate. Idite prema ostvarenju svog sna i svojih maštanja, jer nemoguće postaje moguće ako dovoljno želite. Nemojte se obazirat na riječi koje su vam upućene kao uvreda, gledajte ko vam ih kaže. Ne smatrajte sami sebe manje vrijednima i uspjet ćete, vjerujte mi. Evo, ja sam primjer.”