Druga strana romskih priča: Ervin Sejdić
Kada je razmišljao o svojoj budućnosti i sklapao planove, Ervin Sejdić je znao da će naći način da uklopi ljubav prema medicini i sportu. Sa željom da pomaže i bude koristan član zajednice, upisao je Srednju medicinsku školu Jezero.
Oduvijek je bio sportski tip. Njegova ljubav prema košarci nikada nije pala u sjenu. Zato se odlučio da, ne znajući šta budućnost donosi, smjer pri srednjoj školi bude fizioterapeutski. Na ovaj način, kaže, ukoliko se sam ne ostvari kao sportista, biti će im od pomoći pri eventualnim ozljedama.
“Trenutno sam drugi razred srednje škole. Želim da nastavim sa medicinom, a ako mi to ne pođe za rukom, pokušat ću da postanem fizioterapeut. Ostavljam sebi više opcija, jer ne želim da se ograničavam. Pokušat ću prvenstveno da se probijem u svijetu sporta što više mogu i dat ću sve od sebe da budem odličan u svom pozivu koji god da to na kraju bude.”
Ervin je podršku za sve dobijao od porodice i prijatelja. U njegovom okruženju ljudi su bili puni razumijevanja i lijepog vaspitanja. Nije imao problema sa diskriminacijom ali je svjestan da taj problem u prošlosti mnoge njegove vršnjake nije zaobišao.
“Kroz svoje školovanje sam prošao kroz puno prepreka. Bilo je suza ali i smijeha. Svi su mi pričali kako moram da se potrudim oko škole da bih sebi olakšao budućnost. Bilo je puno uspona i padova, loših i dobrih ocjena, ali bih izdvojio sva prijateljstva koja sam ostvario u toku svog školovanja kao nešto vrlo vrijedno. Moje mišljenje je da se danas diskriminacija u školama smanjila. Nema te diskriminacije o kojoj smo slušali proteklih godina. Naravno uvijek će se naći neki pojedinac koji će pokušati omalovažavati nekoga ko ima manje, nekoga ko je druge boje kože ili nešto slično. Što se mene tiče, ja nikad nisam bio žrtva diskriminacije. Moja kultura jeste drugačija od kultura mojih vršnjaka, što je normalno, ali mi se sviđa to što svi poštuju moju kulturu. Mi smo specifični. Ono što mi se najviše sviđa kod nas jeste to što gdje god da odemo, uvijek ćemo naći nekog našeg (to jeste Roma). To je zato jer su Romi raspršeni među drugim populacijama.”
Najviše se divi svome ocu. U njemu vidi svog heroja i on mu je najveći vjetar u leđa. Zato kaže da, ako bi otišao iz BiH, porodicu i prijatelje bi mu bilo najteže ostaviti.
“Moja motivacija za rad i učenje jeste moj babo. Želim da budem uspješan kao on, da o meni pričaju svi kao i o njemu i da putujem i upoznajem razne ljepote svijeta o kojima mi je pričao. Osoba da bi bila jaka prvo mora biti samouvjerena i nikad ne treba sebe omalovažavati. Samouvjerenost kod osobe je nešto posebno i nešto čemu ću se ja uvijek diviti bez obzira znam li tu osobu ili ne. Po završetku školovanja sam planirao otići negdje van BiH, osnovati svoju porodicu i svoj posao, ali uvijek bih se vraćao. Možda bih se čak nakon nekog vremena preselio nazad u svoju domovinu. Razlog zbog kojeg bih napustio BiH na neko vrijeme je taj što ovdje malo koji posao i malo koji sportista može uspjeti.”
Ervinov savjet:
“Ono što bih volio da kažem svim mladim Romima jeste da uvijek sebi daju neki cilj i da im je glava gore. Da gledaju samo naprijed i bore se da njihova budućnost bude što bolja. Nikad nikom ne daj da ti sruši snove. Bitno je da se potrudimo i vjerujemo da mi, sami ili zajedno, možemo sve.”