Scroll Top

Druga strana romskih priča: Renato Viteškić

O Viteškić Selveru, njegovim uspjesima, ciljevima i snovima ste čitali. Sa istim prezimenom i iste adrese stiže nam još jedna inspirativna priča. Renato je bivši stipendista Udruženja „Obrazovanje gradi BiH“. Nakon što završe školu, veliki izazovi su ispred naše djece. Renato se sa ovim izazovima ukoštac uhvatio spremno i ambiciozno. Renato i Selver su braća.

O poslu, školovanju i gradu u kojem živi

Iako je tokom svog školovanja pokazao uspjeh na osnovu kojeg je i primao stipendiju, Renato danas honorarno radi. Stalno radno mjesto mu još nije ponuđeno.

“Završio sam srednju Metalsku školu, i trenutno ne radim posao za koji sam se školovao. Ipak, to što formalno ne radim me nije demoralisalo, svoj dinar uvijek zaradim na neki način. Honorarno se uvijek snađem. Nekom ozbiljnijem zaposlenju se nadam u skorijoj budućnosti. Moje školovanje je prošlo bez nekih posebnih negativnih iskustava. Smatram ga lijepim periodom u životu. Nisam doživljavao tokom školskih dana nijedan oblik diskriminacije jer mislim da smo svi isti i ako osoba se ponaša prema svima prirodno i druželjubivo bit će prihvaćena bez obzira na sve u okolini. Ja sam takav i bio sam prihvaćen u društvu. Moja nacionalnost nije imala utjecaja na bitne segmente u mom životu i mislim da neće ni u budućnosti.”

Renato je avanturističkog duha. Da bi ispunio svoje ambicije, rado će naučiti i neki novi posao, a evo o kakvom radnom mjestu sanja:

“Moje radno mjesto iz snova je kruzer ili neki posao koji obuhvata putovanja. Volim i jezike, engleski govorim, njemački mi također nije stran iako bih ga mogao usavršiti, a jako bih volio naučiti francuski i ruski. Mislim da su jezici veliko bogatstvo. Ukoliko ne uspijem naći stalni posao u struci uskoro, vrlo je moguće da ću se otisnuti na pučinu i uživati nekoliko mjeseci na daskama nekog broda. Radit ću vrijedno, kako god da bude jer moja budućnost me motiviše a ovim radom ću da ostvarim svoje ciljeve. Volio bih živjeti negdje gdje je toplo vrijeme. Sunce mi uvijek izmami osmjeh. Mislim da bi Ekvatorijalne zemlje bile savršene za mene.”

Svjestan da nisu svi isti i da ono što on nije primao k srcu tokom života, neki ljudi bi podnijeli jako teško, Renato kaže da je u životu važno raditi na sebi da osoba bude jaka i sretna. Jednu osobu jakom čini život koji je prošao, naglašava on.

“Stav i karakter su nam urođeni pa su oni svakako dio nas i čine nas onakvima kakvi jesmo, ali život sa svim usponima, padovima i preprekama nas čine jakim i daje nam snagu. Porodica mi je uvijek bila važna, a prijatelje smatram porodicom koju sami biramo. Jako sam vezan za njih. Oni me čine sretnim.”

Renatov savjet:

“Realno gledajući, većina romskih porodica živi u ekstremnom siromaštvu pa su primorani raditi, a iz takvih okolnosti ta djeca prebrzo odrastu, sazriju i misle da trebaju iskusiti sve. Ja bih im savjetovao da budu oprezni i da ne prave djecu sa 15 godina. Znam da je teško ali zamolio bih ih da ne rove kontenjere već da se školuju kako bi bili uspješniji u zivotu. Ovako će postići da ne rade za nekoga već da neko radi za njih. U  životu je sve teško ali sve se može kad se hoće i kada postoji neka motivacija za uspjeh.”