Scroll Top

Druga strana romskih priča: Sacmir Seferović

Da su u formi ljudskog bića, sve deklaracije i konvencije o pravima djeteta, sva moralna načela i pravila spustila bi glavu i skinula šešir iz poštovanja pred djecom koju mi poznajemo i podržavamo. Sacmir Seferović jedan je od hrabrih, plemenitih, pametnih i sposobnih stipendista, čiju priču želimo iznova i iznova da pričamo.

O školi i gradu u kojem živi

Od izbjeglice i povratnika bez ikakvih primanja do studenta završne godine koji studira, volontira i radi. Sacmir danas ima 28 godina, snažno životno iskustvo i velike ambicije ka kojima snažno korača.

“Zovem se Sacmir Seferović. Rođen sam 02.03.1993. godine u Njemačkoj. Međutim, 1998. godine sam sa roditeljima se vratio u njihov rodni grad, Bijeljinu, gdje sam i nastanjen. Trenutno sam student treće godine Filološkog fakulteta, smjer Anglistika na Univerzitetu Sinergija u Bijeljini. Iako je put budućeg zvanja bio slučajan izbor te da nisam znao šta bih radije upisao, ipak sam se odlučio da to bude jezik. Mislim da je poznavanje jezika, kulture, običaja drugih naroda jedna jako lijepa stvar i s toga baš odabir Filološkog smjera.”

Sacmir nije imao mogućnost redovnog školovanja. Prepreke su bile iz materijalnih ali i drugih razloga. Njegova prilika je došla tek kasnije, a on ju je prihvatio objeručke.

“Pohađao sam osnovno obrazovanje samo do 2. razreda i nakon toga priča tu staje. Zbog teških uslova življenja nisam imao priliku da pohađam formalno obrazovanje kao većina mojih tadašnjih drugara/ica. Nekako sam sa strane posmatrao, sa ogromnom knedlom u grlu, kako druga djeca idu u školu, roditelji ih vode i vraćaju, a mene nije imao ko. To su zaista bili preteški periodi mog djetinjstva, ako se ono može tako i nazvati. Pozitivna stvar jeste da sam sa napunjenih 15 godina, uz finansijsku podršku Udruženja građana za promociju obrazovanja Roma ,,Otaharin” iz Bijeljine, upisao vanredno osnovnu školu i tim putem završio prvo formalno obrazovanje. Poslije sam radio, skupljao novac i upisao vanredno srednju školu. Tu sam morao da uložim mnogo truda i volje, odricanja – čak i od neophodnih ljudskih potreba. Sve u želji da budem obrazovan i da osjetim ljepote učenja, a koje nisam kao dječak. Taj period je za mene bio jedna velika i dobra lekcija. Danas studiram a imam želju da osnujem svoju privatnu, može i online školu engleskog jezika. Da sam što više uključen i okružen jezikom i svim tim leksičkim porcijama. U budućnosti sebe vidim kao dobrog prevodica, koji prevodi dokumente, asistira u nekim organizacijama/ustanovama u vezi strukture jezika. Pored engleskog pasivno pričam romski jezik a volio bih da naučim i turski.”

O diskriminaciji zna i više nego što bi želio i smatra da je prisutna, ne samo sa pripadnicima romske nacionalne manjine. Ipak, bar što se toga tiče kaže da je imao sreće.

“Nažalost, i dan danas je u školama prisutna diskriminacija što i nije dobro jer smo u 21. vijeku i trebalo bi da težimo istim životnim ciljevima, jednakosti, rodnoj ravnopravnosti i da su nam svima jednaka prava. Kada govorimo o sistemskoj diskriminaciji, spomenuo bih da tu pretežno sve kreće tako što jedno romsko dijete, koje je oskudno odjeveno, nažalost, ne vodi dovoljno lične higijene, doživi takav pritisak u školi da prosto jedno dijete ne umije da se nosi sa tim. U većini slučajeva, romskoj djeci nije pružena prilika da se istaknu, da njihov talenat dođe do izražaja i da društvo vidi da nismo nevidljivi jer i mi smo dio društva. Nadovezao bih se na gore već rečeno kako nisu samo romska djeca izložena diskriminaciji, kako individualnoj tako i sistemskoj, već i ostala djeca koja su na marginama društva. Nisam bio neko ko je doživljavao diskriminaciju u školama, štaviše, uvijek sam dobro prihvaćen i ljudi se čude kada kažem da sam Rom. Tu se već može vidjeti kako se u društvu ukorijenio stereotip da pripadnici romske nacionalne manjine bi trebalo da su prljavi, da se ispravno ne izražavaju, da su baš veliko odstupanje od ostalih naroda. Društvu smo predstavljeni ni manje ni više nego kao narod koji nije pouzdan, kome se ne treba vjerovati i još štošta. Mislim da je za nas Rome, ovog doba, sačuvana bolja budućnost u odnosu na prošlost i sadašnjost. Dokle god budemo gledali kakav je ko onda ćemo produžavati tu agoniju rasizma u nama. Zato vjerujem da će moja nacionalnost prije svega biti jedna sasvim normalna pojava u društvu i da će sijati zajedno sa ostalim narodima i narodnostima. Meni je čast što rušim predrasude i stereotipe i sa ličnim primjerom pokazujem da smo itekako jedan vrijedan i častan narod.”

Na rad, učenje i napredovanje ga motiviše njegova prošlost. Sebe smatra jakom osobom koja je svoje ciljeve jasno izdefinisala i kaže da samo na ovaj način može ići naprijed. Ciljeve, ne snove, kako naglašava. Naučio je da su snovi lijepi ali da ciljevi drže osobu čvrsto na zemlji.

“Bez ciljeva ne možemo da se uputimo u životno putovanje. Danas vam ja prenosim metode koje su meni pomagale i koje mi trenutno pomažu. Lijepo je sanjati, prvi ja sanjam. Samo što poslije snova treba doći realnost a na nama je kako ćemo svoje snove da konvertujemo u ciljeve, na kojima ćemo vrijedno raditi da se ostvare.  Kada se osvrnem iza sebe, prisjetim se svih tih teških dječačkih dana, kada sam bio na milost i nemilost drugih ljudi. Te težine tih dana i teških noći me tjeraju naprijed. To je moje gorivo i čisti stimulans da se trudim da budem što bolja osoba i da jednog dana budem u prilici pomoći slučajevima kao što sam ja nekada bio kao dijete. “Bez prošlosti nema naučene lekcije. A nenaučena lekcija ne govori ništa osim da nismo dovoljno naučili u životu.”

Sacmir je imao djetinjstvo i odrastanje puno teških momenata. Država mu nije mnogo toga pružila, ali je ipak voli. Sreću ipak pronalazi lako, u svom i tuđem uspjehu, zdravlju i drugim sitnicama. 

“Po završetku akademskih studija, ako ne budem imao prilike za upisivanjem master studija i osnivanje radnog odnosa u nekoj od državnih institucija ili osnivanje privatne škole, definitivno bih napustio Bijeljinu i potražio posao negdje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nisam okruženom svom svojom porodicom jer nemam roditelje, pa ne mogu reći da je sva sreća tu. Poslije očevog suicida jedno vrijeme sam živio kod majke dok nije odlučila da nas napusti i izgradi svoj život. Imam samo starijeg brata, s kojim sam odrastao sam. Srećnim me čini svaki moj uspjeh na fakultetu. Bratovi uspjesi. Raduje me kada vidim da su moji prijatelji dobro, kada su voljeni, srećni. Uvijek sam se radovao tuđoj sreći više nego sopstvenoj.”

Sacmirov savjet

“Dragi svi koji ovo čitate, treba znati da život nije lagan. On sa sobom nosi niz poteškoća. Onda kada vam je najteže, ne odustajte! To je samo đavolja zamka kako bi se kasnije gorko kajali za ono što niste uradili. Kajanje je teško breme. Sjetite se da svugdje u svijetu ima dosta djece koja svim srcem žele da imaju topao dom, redovno školovanje ali da im je to uskraćeno. Zato se dodatno edukujte, koristite maksimalno priliku da se pripitomite u neko društvo koje je bolje od vas, jer samo tako ćete biti u prilici za prosperitetom i reciprocitetom. Učite! Svrha našeg postojanja je da učimo i to je život.”

Jednog dana, u dalekoj budućnosti znam, osjećam da i mene čeka sreća. Samo što je to dalek put a ja sam pješak. Pješačim do svoje blistave budućnosti onako kako znam i kako umijem. Cipele sam  na tom strmom putu izlizao hodajući, lutajući i tragajući za njom, ali se ne predajem. Borim se još uvijek! – S. S.