Druga strana romskih priča: Selma Zahirović

Selmu Zahirović ste sigurno već vidjeli negdje. Ako ne na malim ekranima pri nekoj reportaži, onda sigurno kao aktivisticu pri nevladinim organizacijama i udruženjima. Selma je naše čudo od, sada već donekle i odraslog, uspješnog djeteta. 

Stipendistica Udruženja, dolazi iz Sarajeva na čijem Univerzitetu i studira na Fakultetu političkih nauka, završna je godina osnovnog studija za Socijalni rad.  Selma je ambiciozna, pametna i vrijedna.  Ima jasno zacrtane ciljeve, no nije joj problem ni ako je okolnosti skrenu sa istih.

“Nakon završetka srednje škole odluku o studiranju sam donijela čvrsto i isključivo za jedan poziv, bila je u pitanju psihologija. Nigdje drugo, osim tamo, nisam predala za upis. Nažalost nisam bila na listi primljenih studenata i to me jako razočaralo, jer sam svoje nade položila u visok broj bodova shodno odličnom uspjehu i dobrom prosjeku. Na drugom roku sam odlučila predati za upis na neki smjer koji je srodan toj sferi nauka. Srećom, iako je bio drugi rok i veliki broj studenata je već bio primljen, moje ime se našlo na listi redovnih.  Stoga, socijalni rad nije moj prvi izbor i nije ono čime sam se oduvijek željela baviti, ali svakako da bih ga obavljala s jednakom ljubavlju ukoliko za to u budućnosti budem imala priliku.” 

Kaže da je imala lijepo djetinjstvo, a da mnogo sjećanja upravo veže za osnovnoškolsko obrazovanje.

Da je bh. društvo ipak pisalo lijepe priče upravo Selma navodi. Njeni drugari kao ni okruženje u kojem je provela najraniju mladost ne mari za nacionalne, vjerske ili bilo koje druge razlike.

“Pohađala sam Osnovnu školu Džemaludin Čaušević, rekla bih da je sigurno jedan od razloga zbog kojeg nosim samo lijepo iskustvo od samog početka vezano za naciju kojoj pripadam i obrazovanje, upravo ta ustanova. Uvijek su bili jako susretljivi, obzirni i pažljivi prema našoj manjini. Od besplatnih udžbenika, užina, finansijske pomoći kod plaćanja izleta i ekskurzija, pa do ljudskog i jednakog pristupa svim učenicima, sve su to djela koja su moje osnovno školovanje činili lakšim i značajno ljepšim. Sa vršnjacima nisam imala ružnih iskustava, vjerujem da moj slučaj nije odraz i ostalih đaka pripadnika Romske nacionalne manjine, ali tu sam da govorim za sebe. Nije bilo zadirkivanja, ni diskriminacije ni po kom osnovu. Također, tokom srednjeg obrazovanja i osnovnog studija, sve što mi je taj dio mene donio bilo je zapravo lijepo i apsolutno korisno. Kao najznačajnije izdvojila bih Udruženje Obrazovanje gradi BiH, uz koje sam rasla, sazrijevala i tamo sam kada je učenje u pitanju, naučila najvažnije – kako biti čovjek. Ma koliko jednostavno zvučalo danas je to ipak najteže biti.”

Ipak, Selma vrlo oprezno upozorava da je ona tek jedna od sretnih kada je u pitanju vršnjačko nasilje.  Pripadnici romske nacionalne manjine su posebno izloženi i zato naglaša važnost ove teme i o tome priča kada god ima priliku.

“Lično nisam imala iskustava sa diskriminacijom, ali svakako da sam svjesna da to nije uvijek slučaj. 

Mnoga romska djeca nemaju osigurane osnovne uslove za život, shodno tome nemaju neophodno za zdravo obrazovanje, krenuvši od odjeće, obuće, zbog koje mogu biti izloženi vršnjačkom zadirkivanju, nasilju, zatim nemaju finansijska sredstva za obezbjeđivanje udžbenika, školskog pribora, bez čega je školovanje skoro pa nemoguće, i mnogi drugi primjeri koji proizilaze iz neimaštine mogu često biti uzrok diskriminacije. Jasno je da Rome prati stigna neobrazovanosti, što zbog gore pomenutog, što zbog posustajanja Roma pred izazovima koje za njih školovanje nosi. Mislim da je jako važno mijenjati svijest o tome da je za tu naciju obrazovanje strano, naoružani etiketama i strahom, budućnost gledaju bez budućnosti. “

Porodica joj je jako važna i vezana je za svoje najbliže. Blagdane obilježavaju zajedno, a najbliži prijatelji upotpunjavaju atmosferu. Ipak, malo šta od toga veže za običaje koji su karakteristični za pripadnike romske nacionalne manjine.

“Sreća se za mene ogleda u zdravoj, složnoj i voljenoj porodici. Članovi moje uže porodice su osobe koje me istinski čine sretnom, ukoliko su oni dobro sve ostalo će se već nekako srediti. 

S obzirom da moja porodica nije nikada mnogo njegovala tradiciju naše nacionalnosti, osim slavljenja određenih praznika, uglavnom se ne razlikuje mnogo. No, sve i da se razlikuje, sigurna sam da bi prijatelji bili sretni uživati sa nama u tim razlikama.  Kao i do sada, ne mislim da će mi moja nacionalnost donijeti ništa loše, samo lijepe stvari i dodatno priznanje.”

O obrazovanju

Selmi je obrazovanje proritet, prosjek na fakultetu drži iznimno visokim, govori engleski jezik, i nadograđuje svoje znanje kada god se za to pruži prilika.

“Obrazovanje jeste ključ nadogradnje, način pronalaska ispravnog i vrijednog puta, važnost tog životnog procesa ogleda se u tome da znanje koje čeka da ga upijemo ujedno znamo i da ga iskoristimo. Prema tome, obrazovanje jeste bitno, ali za rad u bilo kojoj profesiji iskustvo je mnogo važnije, biti iskusan u nečemu podrazumijeva mnogo učenja, zalaganja i znanja. Kroz obrazovanje mi upravo radimo iste tri stvari, pripremajući se za praktični dio gdje stićemo to iskustvo bez kojeg sve i da imamo svo znanje svijeta mi hodamo po nepoznatom terenu. “

Na rad i učenje motiviše je vlastita priroda. Selma za sebe kaže da je radoholik. Redovan je student, radi u jednoj od najvećih i priznatijih TV kuća u našoj zemlji, volontira i uvijek je na usluzi ljudima koji je trebaju. Ispričala nam je da voli svoje radno mjesto i da bi bila sretna da tu ostane i nakon studija. Kaže da joj je posao producentice upravo kao opisan za nju, iako joj ni pisanje i istraživanje priča nije strano. Pitali smo je kako stiže sve obaveze.

“Naravno da je ponekad teško uskladiti sve obaveze, ali uz dobru organizaciju i realno postavljenim ciljevima i prioritetima sve se može. Moja motivacija leži u tome da ostvarim onoliko koliko mogu, ne postavljam sebi preambiciozne zadatke, ali uspjeh se ne mjeri ničim drugim no osjećajem zadovoljstva. Radim od svoje petnaeste godine, na raspustima sam obavezno pronalazila sezonske poslove koji bi mi osim iskustva donijeli i neki đeparac. Uvijek sam uspjevala pronaći način da ostvarim željeni prosjek u školi, na fakultetu i istovremeno radim, volontiram i trudim se biti aktivna.“

Selma voli svoju zemlju i svoj grad. Kaže da ne planira ići iz BiH bez obzira na to što je trenutna ekonomska situacija loša.

Iako država i sistem daju nebrojeno razloga da svoju sreću potražim negdje preko i da sve ono što steknem u ovoj zemlji prenesem drugoj, ja se ipak nadam i vjerujem da je moguće pristojno i sretno živjeti u Bosni i Hercegovini. Toplina ljudi i osjećaj pripradnosti su samo dio onoga što bi mi, sigurna sam, život bilo gdje drugo činio dosta teškim. Prosto sam odlučila vjerovati da će se moj trud i rad isplatiti ma gdje bila, a ako već mogu da biram neka to bude država u kojoj sam odrasla.  Jako volim ovaj grad, njegove građevine i naročito prirodne ljepote. Vrelo Bosne me oduševi svaki put kad ga posjetim kao da uvijek imam nešto novo za vidjeti. No, ipak ću izdvojiti Čaršiju, dio osmanske gradnje, voljela sam kaldrmu i to nepravilno složeno kamenje, jako mi je žao jer su sada tamo ploče koje se po meni mnogo manje uklapaju. Niski krovovi, drvene, male prodavnice, miris čaršijskih jela i zvuci crkvenih zvona i ezana, koga takav prizor ne dotiče?. 

Selmin savjet

Pokušat ću jednom porukom, pitanjem koje samoj sebi postavim uvijek kada sam u nekoj nedoumici za važne stvari u životu, iskazati svoj “savjet” ili barem zainteresovati one koji ovo budu čitali. 

Zamislite na trenutak da ste mnogo stariji nego sada, iza vas je cijeli život, gledate u nazad i zapitali ste se “Da li sam uradio sve što sam mogao da danas budem zadovoljan slikom koju gledam”?! Ta riječ “sve” zvuči strašno, ali podrazumijeva stvari kao što su upravo izbor da se obrazujemo, da se nadograđujemo, da radimo na sebi i to naprosto može izgledati ponekad strašno, ali važno je suočiti se sa strahom i pronaći način da ga pobijedimo. Stoga kada god se nađete u nekoj prilici gdje birate da li da konkurišem za ovaj posao, da li da upišem ovaj kurs, da li da odem na ovaj razgovor, vi se upravo pitate za jednu od onih stvari iz rubrike “sve”, pokušajte! Gubitak je u svakom slučaju veći, ako ne pokušate. 

Pitali smo Selmu kako nevladin sektor može pomoći djeci i mladima da budu uspješni i da vjeruju u sebe.

Nevladin sektor, tačnije Udruženje OGBiH, je upravo ono što je u meni probudilo svu tu želju za radom, volontiranje, osjećaj da radiš nešto dobro, humano, korisno, poznanstva koja stićeš, iskustvo, sve su to stvari koje ti pomažu da budeš bolja osoba, a samim tim i uspješnija. To je organizacija koja mi je pokazala šta znači istinski altruizam, naučila sam kako se aktivizam cijeni i rezultati se ne mjere onim što zauzvrat dobijemo u materijalnom, nego duhovnom smislu. U nevladinom sektoru su obično ljudi koji će praktično i mnogo bolje prikazati sve ovo što sam ja pokušala reći. Stoga je najbolji odgovor na ovo pitanje, prosto budite dio tog sektora i uvjerite se sami koliko dobra će vam donijeti. 

bahsegelbahis.com -

tikobahis

-
meritroyalbet giriş